Moj put s karcinomom

od 26.3.2019. do danas (20.2.2021.)

Moji su klinci relativno mali. Početkom te 2019. jedno je dijete bilo na početku drugog polugodišta drugog razreda osnovne škole, a drugo petog. Daleko su od toga da mogu biti samostalni. Još im mama treba. Oni su izvor moje primarne snage. Da nije njih, tko zna kojim putem bih se uputila, bih li se i na koji način bih se uopće borila.

Svašta mi se vrtjelo po glavi u tim prvim danima bolesti.

Mama mi je imala karcinom dojke. Umrla je. Jučer joj je bila petnaesta godišnjica smrti. Sestra mi je poslala slike. Još ih ne mogu ni pogledati.

Tata je imao karcinom debelog crijeva…prije pet godina.

Mislila sam da radim sve što mogu da izbjegnem „tog gada“, tu bolest, karcinom.

Nikad nisam pušila, ne pijem, dojila sam djecu relativno dugo (14 i 18 mjeseci), bila sam relativno aktivna. Nisam sportski tip, ali volim salsa fitness i šetnje u prirodi.

Redovito sam obavljala sistematske preglede, svake tri godine, jer kažu u mojim godinama je tako dovoljno.

Iznenadila me ta dijagnoza. Nisam je očekivala.

Moja borba s karcinomom počela je prije skoro dvije godine kada sam na redovnom sistematskom pregledu 26.3.2019. saznala neočekivanu i za mene šokantnu vijest… da imam karcinom… vjerojatno obostrani.

Liječnik na ultrazvuku izvrtio me na sve strane. „Okrenite se ovamo. Okrenite se onamo. Lijevo, desno.“ Čudila sam se zašto to traži.

Zatim me pitao u koju bolnicu pripadam. „U KB Dubravu.“

„Dobro. Javite se odmah tamo. Oni to tamo vrlo uspješno liječe.“

Molim, što?? Zašto da odem tamo? Što da liječe?

„Doktore, rame me boli. Možete li mi to pogledati?“ (Imala sam kalcifikat u lijevom ramenu.)

„Mislim da vam to sada i nije toliko važno.“, rekao mi je.

U šoku sam izašla iz ordinacije, zbunjena. Nisam znala što trebam napraviti. Ići u bolnicu??

Muž me pokupio kod poliklinike gdje sam bila na sistematskom pregledu. Žurila sam na posao, pa da stignem na vrijeme.

„I? Sve u redu, jel da?“ pitao me.

„Ne. Izgleda da su mi nešto našli na dojkama.“

Šok. Suze. Osjećaj nemoći. Strah.

Ne mogu ja biti bolesna. Nemam ja vremena za to.

Dalje se sve brzo zakotrljalo. Stalno sam to govorila: „Samo neka se kotrlja.“ Neka sve ide svojim tijekom prema cilju = izlječenju, bez nepremostivih barijera. „Neka se kotrlja!“ je moj moto. „Nema stat!“ „Najkraći put kroz pakao je: samo ravno.“

U startu sam se raspala, plakala sam. Bolest mi se nije baš uklapala u životne planove. Nisam ni slutila da bi me takvo nešto moglo pogoditi.

Vrlo brzo nakon što sam saznala dijagnozu upoznala sam moje Pinkice, moje žene iz Udruge Pink Life – Nives, Gogu, Irenu… Neizmjerno su mi pomogle svojom ljubavlju, podrškom, toplinom i savjetima.

Pri prvom susretu Goga mi je rekla: „Ja ću vas zagrliti. Ja vidim da vam to treba.“ Nikad to neću zaboraviti. I zagrlila me. Toliko sam se rasplakala da sam se sva tresla. Izbacila sam iz sebe taj strah i sabrala se. Goga je znala što me čeka. Ja u tom trenu pojma nisam imala ni kroz što moram proći ni koliko će dug biti taj put. „Oko pola godine.“ rekli su mi. „Pripremite se na oko pola godine.“ „Ajme! Puno je to. Dugo je to. Što će biti s mojim klincima?“  Sto pitanja mi se vrtjelo u glavi. Ni na jedno nisam imala odgovor. „U Božje ruke!“

Nakon hrpe pretraga obavljenih brzo, kroz mjesec dana, potvrđeno je da imam obostrani karcinom dojke. Obostrani.

Operacija, ona glavna, velika, moje novo rođenje, bila je 2.svibnja 2019. u KB Dubravi.

Dok sam bila na predoperativnim pretragama jedna bolničarka mi je rekla da ne mogu na operaciju ako im prije operacije, dok me voze do operacijske sale, u liftu ne ispričam bar jedan vic. Vic? Ja ne znam pričati viceve. Ona stara „ja“ nije znala. Ja znam. Ispričala sam im nekoliko viceva o plavušama. U liftu. Na putu na operaciju. Smijali smo se i tako sam s osmijehom zaspala.

Probudila sam se u sobi. Ni ustati nisam mogla. S obje strane visjele su mi cjevčice i po dvije bočice, drenovi, peseki, kako smo ih mi zvale. Moja Renata, moja prva cimerica, vlažila mi je suho lice i usne vlažnom krpicom. Lavica moja, operirana sat vremena prije mene, brinula se o meni. I sestre na odjelu su predivne, ali cimi je cimi.

PHD nakon operacije čekala sam sa strepnjom, ali kirurg mi je slikovito objasnio koliko sam imala sreće da je mogao odstraniti „moga škampa“, kako sam nazvala onoga čije se ime ne spominje, jer je bio dobro pozicioniran i nije dirao ni kožu, ni mišić, ni mamile.

Učila sam novu tehniku ustajanja iz kreveta jer se ni na jednu stranu u početku nisam mogla osloniti. Vježbala sam vježbice prema popisu koji su mi dali u bolnici.

Mjesec dana nakon operacije bila sam s mojim Pinkicama na Jelačić placu u akciji za podizanje svijesti o karcinomu debelog crijeva – Blue Ribbon Day. Došli su nam i motoristi i mladi Dinamovci i ministar i još puno ljudi. Predivan dan. Cijelu obitelj sam povela u tu akciju. Svi u plavom.

Nakon prve „crvene“ kemoterapije morala sam na operacijicu, drugu. Oko lijevog ekspandera nije se smirivala infekcija i morao je van. Tada sam upoznala tetu Almu s Murtera. Nas dvije Dalmatinke smo bile „kao na plaži“, kako nam je jedna doktorica rekla, jer nam je sunce tuklo kroz prozor ravno u oči pa smo morale staviti sunčane naočale. Već je to bio kraj lipnja 2019.

Ljeto sam provela u Šibeniku, čuvajući se vrućine i sunca, ali nisam htjela da zbog mene klinci ostanu zakinuti za ljetne gušte. Kemoterapiju sam tada primala svaka tri tjedna.

Nakon ljeta na red je došla ona malo lakša kemoterapija, paklitaksel, koju sam primala svaki tjedan. U početku je to bio utorak. Kao u onoj Grašinoj pjesmi i ja sam tada pjevala: „…da mi prođe u-to-rak“. Djelovalo je. Utorci su se redali, a ja sam tada imala neopisivu snagu i volju. Odrađivala sam te kemice onako usput, kao nešto manje važno u životu. I nosila crveno. Crveno je postalo moj zaštitni znak. Znak moje borbe, snage i inspiracije.

Moja draga onkologica, kad me je prvi put vidjela tako u crvenom, u crvenom mantilu, crvenim cipelicama, s crvenom torbicom…s crvenim ružem na usnama, rekla mi je: „Bit ćete vi dobro!“ Uz dobar duh i dobar borbeni stav i liječnicima je lakši posao s takvim pacijentima.

Zatim je stigao listopad, mjesec borbe protiv raka dojke. Po prvi put u životu, u 48. godini i ne baš manekenske građe, postala sam manekenka uz drage žene iz udruge Pink Life.

Okupili smo se na Zrinjevcu uz hrpu motorista. Nisam mogla vjerovati da su me na to nagovorili, ali po prvi put u životu popela sam se na motor i u povorci s ostalom ekipom vozila do Cvjetnog trga gdje smo imale humanitarnu modnu reviju u sklopu akcije „Sačuvajmo zdrave dojke“. I ja sam ponosno prošetala pistom sa svojom slavnom osobom, dragom Tenom Vodopijom.

Dan je bio prekrasan i sunčan. Moje prijateljice su mi došle dati podršku. Kažu mi da sam blistala. Moje drage i neprocjenjive Pinkice opet su mi pomogle da se napunim pozitivnom energijom. Na tom valu sam prebrodila ostatak kemoterapije, čekanje zračenja (jer je aparat bio pokvaren), zatim zračenje, uz pauzu za operaciju jajnika i odstranjivanje ciste na desnom jajniku.

Imala sam sreću da je moje glavno onkološko liječenje taman završilo prije općeg lockdowna zbog pandemije Covida 19.

Tada su krenule nove brige, drukčije, školske, jer su mi oboje djece u školi na daljinu.

Početkom srpnja 2020. radi nejasnog UZV i neuspjelog MR dojki – opet operacija. Sve je u redu. Napravili su mi biopsiju i završili rekonstrukciju desne dojke, a lijeva čeka bolji trenutak jer je situacija s pandemijom neizvjesna.

U rujnu je moja onkologica konačno izgovorila riječi koje sam dugo čekala: „Je li dobar osjećaj kad je sve dobro?“ Da, to je to. Više od godinu dana sam čekala da mi ona potvrdi da sam dobro. Znam, trčim maraton i nema stat, ali riješili smo se gada i neka se ne vraća.

U listopadu opet operacijica, novi početak rekonstrukcije lijeve dojke.

Na ovom putu upoznala sam puno divnih žena, lavica, koje sa osmijehom prolaze kroz sve što ova bolest donosi. Zanimljivo, ali u onkološkim čekaonicama je uvijek dobra atmosfera. Ne damo se mi!

U studenom…opet KB Dubravu zatvaraju, postaje ponovno bolnica samo za oboljele od Covida 19.

Stvarno imam sreće. Mogu čekati. Više nemam hitan problem. OK, trnu mi šake i nosim ortoze svaku noć, ali mogu raditi. Radim online. Moja djeca su zbog mene opet u školi na daljinu. Nabavili smo i psića da nam pomogne smanjiti psihozu života online. Dobro smo. Živimo i dišemo oprezno punim plućima. Kažem oprezno, jer pandemija još uvijek traje i škola na daljinu je naporna za roditelje, ali smo se u ovom periodu od skoro pune dvije godine od moje dijagnoze do danas pregrupirali kao obitelj i od početnog straha i grča došli do veće povezanosti, topline i ljubavi.

Prije nekoliko dana sam obavila novu rundu pretraga.

Moja onkologica i kirurg potvrđuju da sam dobro.

Hvala Bogu!

Jedan madež trebam odstraniti za svaki slučaj, jer zračenje nije nikad dobro za madeže.

Udebljala sam se otkad sam na hormonskoj terapiji. Trebam se vratiti u formu. I hoću. Polako i to dolazi na red.

Psić me vuče van, a dolazi i proljeće. Život je lijep. I neka je maraton. Ja sam se naviknula. Imam još puno posla na Zemlji.

Ovo nije bolest za slabiće. To nije utrka na sto metara, nego dugi maraton.

Fokus mora biti na životu koji živimo aktivno kako najbolje znamo i možemo, dišući punim plućima.

Ako postavimo fokus na samu bolest i uživimo se u to kako nam nije dobro, riskiramo da nam bolest ovlada životom.

Ako se, kako kaže jedna moja suborkinja, naljutimo na tog “škampa“ i zauzmemo borbeni stav, već smo pobijedili.

Ovaj naš život je i onako prolazan. Tko se rodio već zna da jednom mora i umrijeti. Nema smisla pasivno, prekriženih ruku čekati kraj ovozemaljskog života, nego ga treba živjeti ponosno, smireno i aktivno, u ljubavi i poštivanju prema drugima.

Bolest je samo jedan mali dio života, a ne sam život.

Možda nam malo uspori korake, ali i razbistri misli.

Ovakva bolest nas probudi i trgne iz turbo pogona užurbane svakodnevice i prisili na resetiranje, na temeljito promišljanje o tome što su nam uistinu važne stvari, što su prioriteti, a što je manje bitno, gdje smo nezamjenjivi, a gdje vrlo lako zamjenjivi.

„Preventivni pregled nije bauk.“ kako kaže naša Nives Morić, predsjednica Udruge Pink Life.

Prvo prevencija – samopregled, minutica dvije pod tušem, pa pregled kod liječnika. Što se ranije okrije karcinom veća je šansa za izlječenjem.

Kažu uvijek „Treba biti pozitivan.“ Svatko zna što to za njega znači. Nekome je to meditacija, nekome molitva. Da, pola puta do izlječenja je u glavi.

Čak i ako vam se dogodi ovakva dijagnoza može se, izlječivo je.

Young woman with cancer and crossed arms. She is with closed eyes. She is wearing a pink scarf on her head. She is feeling the sun on her face. She is wearing white jersey. Blue sky and sea on background

Women fighting breast cancer